this.speed=500;this.fadeSpeed=500;this.topNav='no';this.overlayNav='yes';this.dropShadow='no';this.captions='no';this.border=0;this.copyright='no';this.IPTCinfo='no';this.delayTimer='yes';this.delayTime=6500;
Ћирилица | English
Manastir Petkovica
   Manastir Petkovica  

   Narodno predanje kaže da je manastir, inače jedan od najstarijih na Fruškoj gori, sazidala Jelena Štiljanović, udovica Stefana Štiljanovića, ali neki zapisi Petkovicu spominju kao metoh manastira Šišatovac. Petkovica se smatra jednim od najstarijih manastira na Fruškoj gori, mada nije poznato tačno kada je stvarno i podignut. Narodna legenda ga pripisuje Jeleni Štiljanović, udovici despota Stefana Štiljanovića, koja je tu provela i svoje poslednje dane. Međutim, to teško da odgovara istini. Osnovni podatak na osnovu kojeg se pretpostavlja okvirno vreme podizanja manastira jeste iz vizitacije 1753. godine, gde se navodi da je iznad zapadnih crkvenih vrata (iznutra) stajao zapis na kojem je pisalo da su crkva i trpezarija sazidane u vreme igumana Akakija. Na žalost ni tada se nije mogla iščitati iz zapisa godina kada je crkva podignuta, jer je baš taj deo bio oštećen. No, skoro je sigurno da se radi o početku XVI veka (1558). Sigurniji podatak potiče iz jednog pisanog izvora iz 1772. godine. Tu se navodi da je jedno pisano jevanđelje priloženo manastiru 1552. godine. U jednom nešto kasnijem zapisu navodi se da je manastir Petkovica filijala manastira Šišatovac i da je podignuta 1558. godine. U vreme poznatog otkupa (1566) manastiru je određen iznos od 12000 akči što je u odnosu na ostale manastire bila velika svota, što može da potvrdi da je manastir materijalno dobro stajao. Godišnja dažbina bila je 800 akči. Baš ta velika svota za njegov otkup izaziva neka pitanja. Na prvi pogled vidljivo je da je crkva mala i da nema nekog vidnijeg bogatstva. Da je to tako vidi se i iz toga da je manastir jedno vreme bio zapušten (tokom XVII veka), pa ga je Sinan beg mitrovački hteo porušiti ne bi li od cigle i kamena zidao svoj dvor u Mitrovici. Međutim, zauzimanjem mitropilita Pajsija on je očuvan (pod uslovom da mu (Sinan begu) se isplaćuje 100 groša godišnje), mada je u Petkovici Sinan beg izgleda poručio trpezariju i nekoliko ćelija.

Svađa i pomirenje sa Šišatovcem

Manastir je obnovljen tek na inicijativu Arsenija Čarnojevića. "Obnovite Petkovicu, koja je bliže vas. Ja sam čitao u Pećkom Kondiku i u srpskom letopisu, gde su napisane sve crkve i manastiri Srpske zemlje, sve kad je koja i u koje doba sazidana" savetuje on kuveždinskog igumana Jevsevija. Shodno tome započeli su radovi na obnovi, a misli se da su glavni teret ovih radova podneli prebegli monasi iz manastira Žiče. Tako je časna trpeza bila osvećena između 1700. i 1708. godine (od strane mitropolita Stefana Metohijca (1690-1706)). Iako je obnova tek započela Petkovica je privlačila pažnju, pa je opat Bonini hvali (1702) zbog izgleda (kaže da je crkva sazidana od kamena). "U njoj se nalazi jedna lepa crkva, cela sazidana od kamena. Veoma je poštovana. Svaka slična građevina u ovim krajevima je značajna, jer ih se takvih malo vidi". Nadalje opat Bonini kaže da "tu ne stanuje ni jedan kaluđer, već se s vremena na vreme šalje jedan sveštenomonah iz Šišatovca da bogosluži Divošanima koji u ovu crkvu dolaze u velikom broju". Čini se da to ipak nije tačno jer se zna da u manastiru 1734. godine boravi iguman Prokopije i još šest drugih monaha. Nekako u to doba se završavaju i radovi na obnovi (oko 1735. godine). Čini se da je Petkovica bila oduvek metoh mnogo većeg i bogatijeg Šišatovačkog manastira (stoga mogućnost da ju je baš Šišatovac podigao). No, to nije značilo da je bratija ovih manastira bila složna. Početkom XVIII v. manastiri su se počeli deliti između sebe u mnogo čemu, a to je bilo vidljivo u tome što se bratija delila na Petkovčane i Šišatovčane. Tek "zavješčanijem" od 4. oktobra 1741. godine to je prekinuto i manastiri su se sjedinili u jedan i imaju zajedničkog igumana u Šišatovcu, s tim da bi u Petkovicu bila slana naizmence (na svakih nekoliko godina) po dva monaha koji bi se brinuli o njoj. Polovinom XVIII v. manastir je još uvek aktivan i izgleda dosto dobro materijalno stoji, jer Opis iz 1753. godine tvrdi da je posedovao stvari, knjige, ikone, odežde. Postojao je ikonostas izrađen 1735. godine (sa 26 ikona na njemu), na kojem se posebno isticao monumentalni krst. Međutim, trpezarija i ćelije su bile građene od trošnog materijala - pletera, kao i sve unutrašnje pregrade u konacima. Tavan je prekriven daskama, a krov trskom. Freske su bile u prilično lošem stanju pa je živopis "vesma porušen" i "moleraja izopadala". Ikonostas za crkvu je rezan 1735. godine. Zna se da je crkva manastira živopisana (ali ne sva) tokom 1588. godine, a istovremeno je sagrađena i trpezarija. O tome postoji zapis na zapadnom zidu naosa crkve. Freske su urađene temperom, a izgleda da nisu bile neke naročite vrednosti isključivo zbog manje veštih majstora (verovatno monaha). Slike su rađene na centimetar debelom sloju kreča, pomešanim sa plevom. Priprata nije oslikana. Budući da su u to vreme istovremeno živopisane crkve manastira Krušedola, Velike Remete i Hopova, veštije slikarske ekipe su bile tamo, a Petkovica se morala zadovoljiti manje veštim majstorima. Freske su bile u grubim bojama, rađene pomalo početnički, a ono što je naročito primetno jeste da majstori nisu bili upućeni u anatomiju ljudskog tela. No, od svega toga je najvažnije to da su se one sačuvale.

Originalna arhitektura

Slike u gornjoj zoni naosa su svakako najinteresantnije, ali i mnogo kvalitetnije od ostalih pa nije nemoguće da su ih radili drugi majstori od onih koji su oslikavali istočni zid crkve. Dakle, u gornjoj zoni naosa je predstavljen ciklus Velikih praznika koji se proteže sve do svoda oltarske apside. Svakako da od svih fresaka najviše pažnje privlači poprsje Hrista Pantokratora koje je naslikano u temenu kupolne kalote. U ovom momentu ova freska je velikim delom oštećena tako da na njoj možete da vidite samo fragmente. S druge strane, velik je hendikep u tome što su zbog nezgodnog ugla freske u naosu teško vidljive tako da možete mnogo toga propustiti. Ne možete, a da ne primetite kako je umetnik sve likove prikazao blede u licu, toliko jednolično sa zaleđenim duševnim mirom, koji kao da su u potpunosti obuzeti svojom duševnom i telesnom askezom tako da ne primećuju ništa oko sebe. Ne vidi se nigde na njihovim izrazima bilo kakva strast, već samo duhovni izraz. U prvom momentu može Vam se učiniti da je to umetnikov propust, međutim, ako se više upustite u posmatranje ovih fresaka uvidećete da je to upravo ono što ih čini toliko privlačnim. Vremenom, manastir je počeo naglo da siromaši. Početkom XX veka on nema skoro ništa. Kako je konak bio sklon padu srušen je 1908. godine, a česma sa vodom zatrpana. Ono što je pogoršavalo njegovu situaciju bilo je to što Petkovica, kao metoh mnogo većeg manastira Šišatovac, nije imala bratstva i u njemu su boravili najviše jedan ili dva monaha (najduže do 1856.). Na kraju više nije bilo ni toga pa je bila posećivana samo na dan slave hrama radi vršenja službe. Nešto temeljnija obnova urađena je tek 1927. godine. Tokom rata ikonostas je uništen i od njega je ostao samo krst i dve ikone. Ipak, danas se manastir Petkovica spominje isključivo zbog izuzetne vrednosti svoje arhitekture budući da ona predstavlja čist tradicionalni stil naše arhitekture, tako redak na Fruškoj gori (jedina pored Rakovca i Hopova). Crkva je sazidana od kamena u obliku detelininog lista, a pevničke i oltarska apsida su iznutra polukružne, spolja četvorostrane sa završetkom u obliku šiljka. Kube je osmostrano i leži na kvadratnom tamburu čije su ivice tako oštro zasečene da daju jednu pravilnu osmougaonu osnovu. Crkva ima mali zvonik iznad zapadnog zabata (naknadno dozidan), okružena je sa sedam malih (prvobitnih) uzanih četvorouglastih prozora. Priprata je pravougaona i od naosa je odeljena zidom. Spoljni zidovi su omalterisani. U hram se ulazi sa zapada. Sve u svemu, crkva je građena sa dosta disproporcije, ali čini se da je to baš ono što joj daje posebnu ljupkost. U toku II svetskog rata crkva je napuštena, a što je u njoj bilo starih ikona odneseno je i rastureno. Ikonostas je uništen, a krst je prenesen u Muzej Srema u Sremskoj Mitrovici. Obnova crkve i čišćenje živopisa izvršeni su 1950/52. godine, a konzervatorski radovi su nastavljeni 1981. godine. Slava manastira Petkovica je Prepodobna mučenica Paraskeva - 8. (26.) avgust i Prepodobna mati Paraskeva - sveta Petka - 27. (14.) decembar.

Manastir je otvoren za posetioce!

© 2007-2024 Srbija
Početna | Dvorci | Manastiri | Vetrenjače | O nama | Kontakt | Veze | Reklame | E-razglednice